Vijesnik od 8.12.2009. godine donosi tekst pod bombastičnim naslovom Zadnja postaja Balkan povodom izložbe i konferencije Balkanology – New Architecture and Urban Phenomena in SE Europe u jednoj od najprestižnijih svjetskih arhitektonskih institucija − Architektur Zentrumu Wien. U tekstu se iznosi teza da je na izložbi restauriran jugoslavenski prostor ne samo u povijesnom već i u poslijepovijesnom i nepostojećem kontekstu, te se kaže da je takav prikaz uvredljiv. Uvredljiv za koga i zašto?
Prostor socijalističke Jugoslavije je realno povijesno postojao, pa ga ne treba izmišljati, a referenca na Fukuјaminu (Fukuyamа) tezu o kraju povijesti ovdje je sasvim pogrešna. Na područjima Balkana povijest sе i te kako događala i još se događa, i to kroz antagonizam regresivnih retradicionalizirajućih tendencija i nastojanja da se ovdašnji prostori integriraju u evropski i globalni kontekst kroz sve procedure koje ta integracija u svojim pozitivnim vidovima podrazumijeva: od utvrđivanja i procesuiranja povijesne pravde do preispitivanja kulturnih pitanja, što uključuje i raspoznavanja sličnosti, različitosti i međusobnih utjecaja lokalnih miljea.
Izložba niti na koji način ne rekonstruira neku novu Jugoslaviju, nego se bavi regijom – Jugoistočnom Evropom, koja dijeli zajedničku sudbinu tranzicijskih, postsocijalističkih zemalja opterećenih loše vođenim politikama, ekonomski podređenim odnosom prema dominantnim svjetskim ekonomsko-političkim centrima i samovoljom lokalnih upravljačkih elita. Evropska unija u službenoj geopolitičkoj diobi Hrvatsku svrstava u Zapadni Balkan, koliko god se nekome ovdje sviđalo ili ne. Autorica teksta u Vjesniku ne razumije da geopolitičke podjele nisu istoznačnica sa kulturom, pa niti identitetom. Također, izvanjski regionalni krojevi službene evropske politike sami po sebi ne definiraju niti kulturnu povijest niti aktualnu kulturnu produkciju Hrvatske ili bilo koje druge zemlje u regiji, ali te (nove) granice se ne može niti ignorirati jer one utječu na aktualne ekonomsko-političke okolnosti. Ispravna je opservacija da je ovdašnju arhitektonsku produkciju potrebno problematizirati i u širem internacionalnom kontekstu, ali nju je također nužno istražiti unutar vrlo specifičnih društvenih okolnosti i datosti projekta socijalističke Jugoslavije. Te datosti su bitno utjecale i na urbanizam i arhitekturu socijalističkog vremena, kao što se posljedice i uspjeha i promašaja tog projekta u izgrađenom, ali i društvenom okolišu, osjećaju još i danas.
Također, nakon krvavog raspada bivše Jugoslavije zemlje nasljednice, uz sve različitosti njihovih zasebnih puteva, opterećene su sličnim problemima disfunkcionalnih javnih institucija, nedovoljne demokratičnosti političkog života, netransparentnosti u donošenju odluka od javnog značaja, raspada društvenih vrijednosti i izostanka emancipacije građanske svijesti i odgovornosti. Upravo u svrhu razrješavanja tih problema i zagovaranja modernih civilizacijskih zasada, napredno usmjereni kulturni radnici razumiju da su nužni suradnja i zajednički napor kako bi se bolje razumjeli ti procesi i razmijenila iskustva suprotstavljanja regresivnim procesima. A ta društveno emancipacijska suradnja svakako nadilazi i same regionalne granice. Stupnjevi političke demokratizacije nisu jednaki u svim zemljama regije, ali je zanimljivo primjetiti da razni žanrovi kulturne produkcije u kvaliteti variraju od sredine do sredine neovisno o razini društvene modernosti (realizirana arhitektura je tu izuzetak). Zemlje regije dale su svoj zasebni internacionalni doprinos u filmu, glazbi, izvedbenim umjetnostima, arhitekturi, teorijskoj misli... Upravo antagonizmi između regresivnih politika i progresivne kulture potiču ideju regionalnog dijaloga.
Deregulirane urbane transformacije, ekscentrična i groteskna neo-tradicionalna gradnja, profiterski i nehumani novi stambeni blokovi, brutalna sila korporativne arhitekture umjesto urbanističkih razvojnih strategija vidljivi su svugdje u regiji, s različitim naglascima na pojedinim oblicima devijacija... Naravno, gledati negativne procese koji se dešavaju kod susjeda koje se prezire, pa zatim ih uočiti i u svom dvorištu, neugodan je osjećaj koji sigurno motivira da se u fantaziji pobjegne iz gudura Balkana u alpske visine Srednje Evrope ili da se hrvatski arhitektonski modernizam dvadesetih ili tridesetih godina provincijalno tumači kao autentična povijesna avangarda, s time da isto vrijedi i za sve druge arhitektonske prakse u regiji. No jednako je problematično tražiti kvalitete u takozvanoj turbo-folk arhitekturi dokle god se njena analiza zasniva na ikonografskom populizmu i zanemaruju pravi socijalni problemi.
Što se tiče arhitektonskog segmenta izložbe Balkanology, kao ko-kurator sa Vladimirom Kulićem suočio sam se s ozbiljnim problemom izrazite asimetrije u kvaliteti suvremene arhitektonske produkcije istoka i zapada regije, te se razmišljalo o tome da se taj dio eventualno i preskoči. No odgovor koji smo dobili od glavnog kuratora izložbe Vöcklera Kaia bio je razoružavajuć: slovenska i hrvatska arhitektura pružaju nadu. Tako suvremena hrvatska arhitektura pokazuje da je i u tranzicijskim, postsocijalističkim zemljama moguća napredna, istraživačka arhitektura i da se ona može realizirati kao mikropolitička akcija sa kritičkim djelovanjem. (Nažalost, ta arhitektura odašilje i ponešto iskrivljenu sliku o realnom stanju hrvatskog društva.) Slično bi se, primjerice, moglo reći i za makedonski film, slovensku kritičkofilozofsku misao, srpsku teoriju umjetnosti...
Ima jedan zanimljiv moment u tekstu u Vjesniku. Autorica se pita kako je moguće da je pored Muzeja suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu prikazan i Centar Ušće u Beogradu, nekadašnji neboder CK SKJ, danas prenamijenjen u uredsku zgradu pored koje je, na mjestu gdje je bila planirana dvorana za konferencije, izveden golemi trgovački centar. Naravno, povijesni je paradoks da je zgrada CK SKJ, koja je izvorno projektirana po modelu zapadne korporativne zgrade, prvo bila sjedište Saveza komunista, da bi se kroz povijesne promjene vratila u svoje prirodno stanje. Ti iznenađujući obrati modernizacijskih procesa bliski su i izvedbi MSU Zagreb, koji je izveden više od 50 godina, nakon što je na točno istom mjestu bio planiran centar Novog Zagreba sa javnim i kulturnim sadržajima. Nedovršena modernizacija u Zagrebu u slučaju MSU-a je nastavljena, dok beogradski slučaj vjerno pokazuje transfer moći unutar novog ekonomskog poretka. I Centar Ušće i MSU Zagreb produkti su urbanističkih zamisli starih pola stoljeća.
No bivša zgrada CKSKJ je pokazana i zato da se prikažu procesi programskih i oblikovnih transformacija kojima svjedočimo svugdje u regiji. Primjerice, tek su sukobi upravljačkih elita privremeno odgodili rušenje kompleksa Zagrepčanke u Henzelovoj − jednog od najljepših primjera moderne industrijske arhitekture u Hrvatskoj ¬− i izgradnju trgovačko-poslovnog centra (u čemu se spekuliralo i sa srpskim kapitalom). Brojni izuzetni modernistički hoteli na obali već su temeljito redizajnirani i devastiran, primjerice nekad izuzetan hotel Libertas u Dubrovniku, i to turskim kapitalom, eto ponovo otomanskog neprijatelja na djelu.
Dakle, izložba ne samo da nastoji istaknuti i domete i ograničenja modernizacije u sklopu projekta socijalističke Jugoslavije nego prati i kako se te tendencije reflektiraju na aktualnu situaciju u njezinim zemljama slijednicama. Sličnosti tih procesa jesu ono što okuplja regiju kao prostor koji dijeli zajedničke fenomene, a ne neka namjera rekonstrukcije Jugoslavije. Različite okolnosti unutar kojih se pak razvija ili stagnira arhitektonska kultura bi se trebale čitati kao poticajno iskustvo, kao iskaz kritičkog optimizma.
Arhitektura i urbanizam nisu samo specifični oblici kulture, kao što nisu niti isključivi izraz nekog nacionalnog identiteta, nego je njihova temeljna zadaća da popravljaju uvjete života građana i unapređuju svojstva izgrađenog okoliša. Ako unutar određenog teritorija postoje zajednički problemi sa zajedničkom poviješću, opravdano je zajednički tražiti i prikupiti prijedloge rješenja, čemu pridonose i pojedina razilaženja u mišljenjima među samim autorima izložbe. Vrlo je logično pokazati uzorna rješenja iz bliže zajedničke povijesti i pokazati zajedničku efikasnost aktualnih politika u regiji u uništavanju urbanističkih institucija i procedura, čime je oduzeta mogućnost da se arhitektura djeluje kao cjeloviti, a ne izolirani (heterotopijski) agens društvenog boljitka, što je danas slučaj u Hrvatskoj.
Zato izložbu Balkanology, uz nejasnoće nastale znatnoj mjeri uslijed ograničenog prostora, treba čitati u ključu koji se suprotstavlja degeneraciji ne samo izgrađenog okoliša nego i socijalnih pravdi i građanskog života. Činjenica je da to nisu privilegiji samo Balkana, nego globalni fenomeni, no na Balkanu su toliko očiti sudari progresivnih modela i regresivnih procesa da ga to čini idealnim za usporednu analizu utopijskih horizonata i propadanja u predmoderna stanja. Umjesto upornog ponavljanja traume kotrljanja tenkova u kontekstu kulture, jedino je razumno raščlanjivati, analizirati i kritizirati sve fenomene u regiji upravo zato da se balkanski prostori napokon moderniziraju do razine gdje takve situacije više neće biti zamislive niti će se više govoriti o zadnjim postajama.
